Bilić promovirao himnu

Sezonske navijačke pjesme, kao i namjenske pjesme općenito, nikada nisu nešto oko čije bi umjetničke vrijednosti trebalo previše razbijati glavu. Kao i svaka namjenska glazba, bilo da se radi o reklamama, stranačkim himnama sklepanima za izbore ili sportskim songovima potrebnima za popunjavanje radijskih šihti u vrijeme prijenosa velikih utakmica, navijačke pjesme imaju vrlo jasnu svrhu i vrlo određena pravila kojih se moraju držati. I u velikom broju slučajeva su tupave koliko i kratkoročne, banalne catchy pjesmice s vrlo kratkim životnim vijekom.

No prihvatite li ih kao takve, bilo da ste fan i slušatelj koji će njima nakrcati svoje mobitele i iPode, bilo da ste kritičar koji će analizirati ispraznost rima i klišeiziranost melodijskog bodrenja, mora biti jasno to da navijačke pjesme imaju svoj vlastiti kriterij po kojim ih treba ocjenjivati – lirska kvaliteta nužno uzmiče pred masovnom identifikacijom, a glazbena kompleksnost pred potrebom zadovoljavanja alkoholnih mantri na stadionima. Pitanje je samo koliko dobro rade to što se od njih očekuje.

Tzv. 'Bilićeva pjesma', zapravo navijačka himna 'Vatreno ludilo' u izvedbi benda Rawbau, najpoznatijeg po tome što u njemu gitaru svira upravo Slaven Bilić, svoju će funkcionalnost opravdati na samom terenu, a na prvih nekoliko slušanja, kao kritičar koji voli tu i tamo analizirati ispraznost rima i klišeiziranost melodijskog bodrenja, ne mogu a ne zaključiti da je pjesma manje-više bulšit.

U društvu bivših suigra;a i današnjih kolega. (Marin Tironi /Cropix) Dobro, ne totalni – negdje na četvrto slušanje postane simpatična u svom naivnom duhu nabrijavanja, ali sve o svemu riječ je o standardnom domaćem pop-rocku koji nudi nekoliko urnebesnih stihova i prepoznatljivu 'ooo-ooo-ooo' formulu u borbi protiv drugih pretendenata na status domaćeg soundtracka Eura 2008, od Connecta do Joleta.

CD s pjesmom (ispresijecanom iritantnim reklamnim džinglovima za Jutarnji i Ožujsko – mislim, OK, shvatili smo da ste pokrovitelji, zar se to mora ponavljati još i u samom songu?) sadrži i dvije bonus stvari, također navijačkog karaktera – 'Sto tona srca' koja zvuči kao parodija i 'Od pakla do raja', za koju se nema što reći koliko je... bezlična. Rawbau nikad nisu bili nešto više od onoga što volimo politički nekorektno nazivati 'provincijskim metalom'. Bilić je iskoristio svojih novih sportskih pet minuta da izgura hobi koji nesumnjivo i bez imalo poze, jako iskreno voli i svaka mu čast na tome, ali bojim se da će kada euforija splasne, bend ponovo završiti na polici s rasprodajom, tj. na dnu košare s CD-ima od po pet kuna po komadu. Na predstavljanju u zagrebačkom kafiću Roko, Rawbau su izveli nekoliko svojih songova uživo, sve zaključivši 'Vatrenim ludilom', uz puštanje spota u režiji Radoslava Jovanova Gonza. Sve to pred hrpetinom napaljenih novinara, Milanom Bandićem i hrpetinom biznismena, koji su još jedva dočekali novo sportsko prvenstvo uz koje opet mogu šlepati prodaju svojih 'ah-tako-sportskih' alkoholnih pića.

Inače, malo je nedostajalo da se dočepamo i intervjua sa zvijezdom večeri, ali zbog katastrofalno loše organizacije odnošaja s medijima, organizator je odlučio pustiti čopor gladnih vukova s kamerama na u kut stiješnjenog Bilića, obećavši ostalim medijima njihovu minutu nakon što televizijski moćnici obave svoju redaljku. Nakon nekoliko navodno užasno glupih pitanja raznoraznih tabloida, gospon izbornik u ruhu rock zvijezde odlučio je prekinuti sve intervjue i iznerviran digao medijsku blokadu. Pa smo ostali praznoga diktafona i obrušili se na švedski stol.

Al' nema veze. Ćevapi su bili zakon.