Njemačka – favorit skupine , ali i EP-a

Od dosadašnjih 12 europskih prvenstava, Njemačka je nastupala na devet završnica, a u tih devet nastupa čak su tri puta bili najbolji. Prvi puta to je bilo 1972, potom 1980, a posljednji put prvaci su postali u Engleskoj 1996. godine.

Što se nastupa na SP-ima tiče, prvi su imali još 1934. godine i odmah su stigli do polufinala, gdje ih je porazila Čehoslovačka, a potom su zauzeli treće mjesto. Na sljedećem prvenstvu dogurali su do četvrtfinala, no ubrzo je izbio Drugi svjetski rat. U Švicarskoj 1954, pod imenom Zapadna Njemačka, prvi su put osvojili naslov najboljeg na svijetu. Nijemci su se u finalu namjerili na tada najjaču vrstu svijeta - Mađare, predvođene legendarnim Ferencom Puskasem. Poslije samo osam minuta završnog okršaja Mađarska je imala prednost 2:0, no 'elf' je uspio preokrenuti rezultat. Bio je to jedini poraz mađarske 'lake konjice' između 1950. i 1956. godine.

Dvadeset godina kasnije Nijemci su osvojili drugu krunu, i to na domaćem tlu. Njemačku je predvodio veliki dvojac Franz Beckenbauer - Gerd Müller, a jedini poraz tadašnja Zapadna Njemačka doživjela je u prvom krugu od svojih istočnih sunarodnjaka. Bio je to prvi susret SRNJ-a i DDR-a nakon Drugog svjetskog rata. U finalu su pobijedili Nizozemce 2:1.

Treća kruna stigla je u Italiji 1990. godine, a naslov u finalu protiv Argentine donio im je pogodak Andreasa Brehmea iz jedanaesterca. U SAD-u 1994. godine po prvi put je nastupila ujedinjena Njemačka, no bilo je to razočaravajuće iskustvo, budući da je u četvrtfinalu izgubila od Bugara. Četiri godine kasnije 'elfu' su u četvrtfinalu mjeru uzeli 'vatreni'.

Na SP-u 2002. godine nitko nije očekivao da će Nijemci stići do kraja, no uz nešto sreće i nešto znanja stigli su do Yokohame, gdje je Brazil bez većih problema slavio sa 2:0.

Što se nastupa na europskim prvenstvima tiče, može se reći da su poput Rimljana – 'došli, vidjeli i pobijedili'. Bilo je to 1972. godine u Belgiji, kada je i Gerd Müller bio na vrhuncu. On je s dva gola bio prvi igrač finala, u kojem je Njemačka s 3:0 dobila SSSR. Na Euro četiri godine kasnije Nijemci su došli kao branitelji naslova s EP-a, ali i aktualni svjetski prvaci i do finala je išlo sve 'po planu'. U polufinalu je pala Jugoslavija, dok su u finalu protivnici bili Česi. Nijemci k'o Nijemci, nakon zaostatka od 2:0 uspjeli su se vratiti u utakmicu, uz izjednačujući pogodak Holzenbeina u 89. minuti. Pobjednik nije bio odlučen ni u produžecima, pa se pristupilo pucanju jedanaesteraca. A tada je Sepp Maier doživio Antonina Panenku i njegov udarac koji je Česima, to jest Čehoslovacima, donio europsko zlato.

Godine 1980. Nijemci se opet penju na vrh. Te je godine izmijenjen sustav natjecanja, ukinuta je četvrtzavršnica, a u finale ulaze pobjednici sedam kvalifikacijskih skupina plus domaćin, tada Italija. Tamo u dvije skupine igraju četiri momčadi, a u finalu igraju pobjednici skupina. Do finala su stigli Belgijanci i Zapadni Nijemci, a uz dva gola Hrubescha Njemačka je s 2:1 slavila i postala prva reprezentacija s dva europska naslova.

Godine 1984. Nijemci su ispali već u skupini, a četiri godine kasnije napokon su postali domaćini. No dalje od polufinala nisu mogli jer Nizozemci su tada imali sjajnog Marca van Bastena. Na prvenstvu 1992. u Švedskoj nakon izbacivanja Jugoslavije svoju je priliku dočekala Danska, i možda su uz hrvatske igrače tom odlukom bili najtužniji upravo Nijemci. Naime, reprezentacija Njemačke stigla je do finala, ali u njemu su Danci bili bolji i pogocima Jensena i Vilforta slavili su sa 2:0.

Napokon, stigla je i 1996. odnosno Euro u Engleskoj, na kojem su Nijemci stigli i do trećeg naslova prvaka. Tko zna kako bi do njega prošli da sudac nije oštetio Hrvatsku i pogurao Njemačku do pobjede 2:1. Polufinale je Nijemcima donijelo najdražeg suparnika – Engleze, koje su na Wembleyu svladali tek nakon jedanaesteraca. Naravno, i bacili 73.000 domaćih navijača u očaj. Stoga je bilo i razumljivo da će u finalu Englezi navijati za Čehe. Ipak, imao je Berti Vogts tada svog junaka – Olievera Bierhoffa, koji je zlatnim golom donio Njemačkoj i treći naslov europskog prvaka.

Na posljednja dva europska prvenstva Njemačka je doživjela pad jer dalje od grupne faze natjecanja nisu prošli.

Listu najvećih zvijezda njemačkog nogometa teško je napraviti jer ona bi sasvim sigurno bila poduža, ali kada netko ubilježi 150 nastupa u reprezentacijskom dresu, onda svakako zaslužuje mjesto među najvećima. Riječ je o Lotharu Matthäusu, koji je čak 20 godina igrao za reprezentaciju i osvajao i naslove svjetskog i europskog prvaka. Po broju nastupa tu je i Jürgen Klinsmann, zatim Jürgen Kohler, pa Franz Beckenbauer, Thomas Hässler, Berti Vogts, Sepp Maier, Karl Heinz Rummenigge, Rudi Völler i Andreas Brehme.

Kada bismo listu radili po zabijenim pogocima, ona bi izgledala ovako – Gerd Müller (68 golova), Klinsmann i Völler (47), Rummenigge (45), Uwe Seeler (43), Oliver Bierhoff (37), Frutz Walter (33), Klaus Fischer (32), Ernst Lehner (31) i Michael Ballack (30).

Nakon uspjeha na SP-u u Njemačkoj, s kormila reprezentacije otišao je Jürgen Klinsmann, a zamijenio ga je Joachim Löw. No bivši Klinsmannov pomoćnik nije puno toga mijenjao u reprezentaciji koja se na SP-u predstavila u dobrom svjetlu. S time što su sada igrači dvije godine iskusniji. Riječ je o mladoj momčadi, koja igra u sustavu 4-4-2, a prve zvijezde su svakako Michael Ballack, Miroslav Klose, Kevin Kuranyi i Lucas Podolski.

Löw se od svog prethodnika ne razlikuje ni po povjerenju vratarima. Među njegovim kandidatima još je uvijek jedan veteran, Jens Lehmann. Ovo je društvo u kvalifikacijama imala relativno lagan posao, iako su na kraju bili drugi u skupini, iza Češke.