Od transa do očaja u samo nekoliko sekundi

Nekoliko sekundi dijelilo je Hrvatsku od polufinala Europskog prvenstva. Nekoliko sekundi dijelilo je ovu generaciju od toga da uđe, kako je Bilić uoči utakmice rekao, u anale. Međutim, sreća je okrenula leđa Biliću i njegovim izabranicima, iako je sve bilo spremno za još jedno putovanje, odlazak u Basel, na utakmicu s Njemačkom.

Nažalost, Hrvatska je osjetila onu ružnu stranu sporta u kojoj ne pobjeđuje uvijek bolji. Predstava Hrvatske u četvrtfinalnom dvoboju s Turcima sasvim sigurno je dojmljivija od izdanja njezinog protivnika. Odnosi se to na igru u oba poluvremena, iako moramo priznati da Hrvatska nije bila toliko nadmoćna kao, recimo, protiv Njemačke. Zasluge za to pripadaju i Turcima, koji unatoč bezglavosti nisu dopuštali našima da se nametnu pas-igrom. Međutim, i u takvom odnosu snaga Hrvatska je stvorila puno, puno više konkretnih situacija. Sjetimo se samo prigode Ivice Olića iz 19. minute, kada je loptom zatresao vratnicu, a u nastavku akcije i Kranjčarovog prebačaja gola. I minutu kasnije Olić je bio na potezu, no njegov je udarac otišao u prazno.

Tuga na licima hrvatskih nogometnih reprezentativaca

Bila je Hrvatska bolja, iako nisu svi bili na istom nivou. No kada znamo da je Srna protiv Njemačke dobio jak udarac te bio i upitan za ovaj ogled, onda su jasni razlozi njegovog skromnijeg izdanja. Baš kao i Rakitića, koji je između utakmice s Poljskom i ove odradio tek jedan trening. Najopasnijim u tom se periodu predstavio Daniel Pranjić, koji je držao kompletnu lijevu stranu. No njegove precizne lopte i odlična proigravanja, baš kao i Modrićeva, Ivica Olić nije uspio pretvoriti u pogotke.

U drugom poluvremenu Hrvatska se predstavila u još boljem izdanju. S time što su se u igru puno više uključili i Srna i Rakitić, pa je pred Rustuom još više sijevalo. No ni Olić, ni Srna (iz slobodnog udarca) nisu uspjeli svladati vremešnog turskog vratara, koji je već osjetio gorčinu poraza od Hrvata. Svih 30-ak tisuća hrvatskih navijača na stadionu Ernst Happel živjelo je u nadi da se opet može ponoviti 1996. te da će Rustu 'popiti' pogodak prije kraja (tada je za pobjedu 1:0 zabio Vlaović u 86. minuti).

I nešto slično se dogodilo. Hrvatska je zabila preko Ivana Klasnića u 119. minuti, to jest minutu, kasnije se pokazalo i dvije, prije kraja produžetka. Naravno, Bilić nije mogao odoljeti slavlju, potrčao je u zagrljaj strijelcu, a urnebes na stadionu već je počeo. I onda se dogodio - mrak. Nakon slobodnjaka koji je izveo Rustu, Semih Senturk stigao je prvi do lopte te između Ćorluke i Roberta Kovača uputio udarac koji je završio u mreži i donio Turcima neviđenu psihološku prednost pred izvođenje kaznenih udaraca. Što su oni, naravno, po staroj dobroj tradiciji, po kojoj se izvlače iz nevjerojatnih situacija, i taj put naplatili te kao sretniji stigli do polufinala Eura.

Veselje Turaka, a sudac je morao tješiti Mladena Petrića

Pred Bilićem i njegovim kolegama iz stožera sada je period za podizanje samopuzdanja i vraćanje vjere u vlastite mogućnosti. Jer, kako su rekli i Bilić te kapetan Niko Kovač, koji je najavio povlačenje iz reprezentacije, ove momke sada treba vratiti na pobjedničke staze, a ne da im ovakav bolan i tužan završetak jednog natjecanja ostavi traumu za cijeli nogometni vijek. Suze u očima Ćorluke, Kranjčara, Srne, Modrića, Pletikose i ostalih jasan su pokazatelj njihovog unutarnjeg stanja, što može izazvati samo ovakav preokret.

'Način na koji smo izgubili proganjat će nas cijeli život. No imamo mladu ekipu i trebamo se okrenuti budućnosti, jer život ide dalje. Sunce će i sutra izaći. Pred vratima su kvalifikacije i nemamo previše vremena za tugovanje nad ovakvim krajem. U jedno sam siguran, a to je da moji dečki imaju karakter i da ćemo se vratiti još jači', zaključio je svoje izlaganje o utakmici s Turcima izbornik Bilić.

FOTOGALERIJA S TERENA

FOTOGALERIJA S TRIBINA