Za kraj bez tangi, ali u šulji mokroj od suza

Što se tiče tragične tekme s Turcima, sve je već napisano i oplakano, pa ću navesti samo nekoliko detalja da ilustriram atmosferu. Prvo, usprkos napuhanim novinskim najavama, od Turaka u Beču ni glasa. Čak sam na ulazu na Stephanplatz, gdje sam se sreo sa svojom ekipom (kod 'transparamenta' Dugave se vide s visina), vidio kako murja zaustavlja nekog čiču s turskom zastavom u stilu 'ej momak, kud si ti krenuo?' I iako je čiča izgledao kao najpitomiji kit na svijetu, policija ga je legitimirala i onda ga 'mršnula' u suprotnom smjeru u stilu 'furaj čiča, ovaj je trg rezerviran za kockaste'. Nisam mogao vjerovati da smo ni krivi ni dužni 'pohrvatili' glavni bečki trg i da čiča koji možda u Beču živi 30 godina nema pravo s turskom zastavom doći na njega. Tko zna, da smo ušli u finale, austrijska policija ne bi dala čiči ni da izađe iz kuće bez hrvackog dresa.

A zabavan je bio i ulazak na stadion. Kad prođeš prvu ogradu, uđeš u prostor stadiona i kreneš na ulaz za svoju tribinu, a tamo se tiska nekoliko stotina ljudi jer se ulazi sporo ko na kapaljku. I onda bingo! Neki se naš šaljivdžija odvažio i dok si reko 'uuaaa kebab!' iznutra je otvorio neka sporedna vrata na ogradi i bez kontrole karata unutra je jurnula sva ona masa ljudi! Redari su samo nemoćno gledali taj stampedo, što s kartama, što bez karata.

A na tribini opet atmosfera za 'ježurku': 80 posto kockastih i šaka turskih dresova, pjesma i navijanje svih 120 minuta, od čega mi je danima poslije glas bio ko od Dartha Vejdera. Za jedinu petominutnu pauzu u navijanju imam ispričnicu, i to kakvu! Naime, Bimbo se tolko 'natrubio' da mu je sirotom upala noga između dva sjedala i tu se zaglavila! U njegovom slučaju Bog očigledno ne štiti 'vesele' pa smo mu pokušali pomoći po sistemu čupa baba repu.

A onda je došla ona nesretna minuta euforije i očaja! Kako je uopće toliko emocija stalo u samo jednu minutu? Klasniiiić! Ne sjećam se kad sam pustio suzu na tribini, iako sam se suzdržavao, to je jednostavno provalilo. I onda ko da me neko probo nožem, Turci opalili 'krumpir' i 1:1! E sad su krenule one druge suze, očaja. Dobro da nisam završio u ludari u Vrapču. A možda bih i trebao kad sa 37 kuki i dalje tako emotivno doživljavam jednu običnu igru napuhanom svinjskom kožom (dobro, možda su u međuvremenu u igri neki suvremeniji materijali). Al tješi me da nisam jedini, je l tako? Ipak, minijaturnu utjehu dala mi je zadnja slika s bečkog stadiona: naši igrači slomljeni dolaze prema našoj tribini, a usprkos svemu, cijela tribina plješće i ori se: 'Hrvatska!' To je ponos.

I onda, samo šest dana poslije suza, krug se zatvorio. Hrvatska pobijedila Nijemce, Turci pobijedili Hrvatsku, a Nijemci pobijedili Turke! I tko je tu sad lud? Mislim, daj ti sad reci ko je tu od koga bolji, ko je zaslužio ići dalje, a ko doma u suzama? A baš je to u isto vrijeme i najljepše i najgore u nogometu - što je tako prokleto neočekivan. I dok pomalo zlobno guštam zbog toga što su Turci doživjeli sudbinu koju su i nama pripremili, moj razum me smiruje i šapće mi na uho: Glupsone, nisi okej! Natjecanje počinje 16 momčadi, a na kraju slavi samo jedna. Dakle, 15 momčadi na kraju na ovaj ili onaj način ispada iz natjecanja isto tako tužno kao i mi protiv Turaka. Ali u isto vrijeme srce mi viče na sav glas: Zašto baš mi?! I protiv Francuske 1998. i sad uvijek nam fali jedan minijaturni korak ili malo sreće da dođemo do vrha. Zar se nikad, baš nikad ne možemo naći s našom malom zemljicom na vrhu, ispred svih tih moćnih euro nacija? Pa da malo i mi guštamo nad onima koji nam ostatak godine drže lekcije i nabijaju komplekse od ekonomije pa nadalje!

Uostalom, ima li bolje reklame za zemlju od nogometa? Evo npr. s 'Koledžicom po svijetu' u dvije godine prošao sam 21 zemlju. I svugdje, baš svugdje, ista priča! Juka u Finskoj veli: ‘Ma znam za vas, pa plakao sam kad ste pobijedili Englesku jer obožavam engleski nogomet.' Ili lokalni vodič Hasan, koji u Dubaiju uz logorsku vatru ni s čim izazvan nabraja našu momčad iz Francuske. Čak su i Masai u Keniji i Šerpe u Nepalu pitali: 'Jeste li vi iz one zemlje koja ima dobre nogometaše?', a mnogi su znali i za Šukera. Tito vjerojatno nije ni sanjao da će umjesto njega, koji je, svidjelo se to nama ili ne, godinama bio prva asocijacija na ljude iz ovih krajeva, naš novi svepriznati ambasador biti Šuker. Pa još ti prepoznatljivi kockasti dresovi, koji su nam otvorili mnoga vrata... Šmrc! A sad su tu Turci! Pardon, Nijemci, he, he...

Al siguran sam da je ovo samo početak! One 1996. na Euru u Engleskoj, Kockasti su s Ćirom u četvrtfinalu nesretno ispali od Nijemaca, da bi na idućem svjetskom 1998. u Francuskoj bili hit prvenstva i za nokat falili finale. Možda se povijest opet ponovi. Iza nas je Euro na kojem smo nesretno ispali, a pred nama je Svjetsko prvenstvo u JAR-u 2010. Kad malo razmislim, povijest se sigurno ponavlja!

P.S. Dragi moji, ovo mi je zadnja kolumna, hvala vam na pažnji i nemojte mi kaj zamjeriti. Ako sam prve i pisao u euforiji, raščupane kose i u kockastom dresu i tangama, ovu sam pisao u šulji mokroj od suza.