Ne skidam cipele dok Hrvatska ne izgubi

Zahvaljujući ljudima iz T-HT-a koje sam danima opsjedao po uredima i noćima s činelama i malim bubnjem dežurao pod njihovim prozorima, uspio sam se ugurati u jutarnji čarter za Beč i dok si rekao 'leterhoze', već smo se spustili u Wienu!

Iako je Beč na samo par sati od Zagreba, sram me priznati da nikad nisam bio u njemu, tak da mi je prvi dojam da je grad stvarno elegantan i lijep. K'o zna, možda zbog toga jer smo ga i mi 'gradili', ipak smo s Austrijancima u istoj državi proveli 52 godine. A opet, da smo ostali dulje s njima, imali bi i oni svoj Vir i Vrbane 3! Eto razloga za našu pobjedu - moramo ih kazniti što su se izvukli.

Subotnje jutro proveo sam u opuštenom (znate ono - 'zatišje pred buru') nasumičnom tumaranju gradom sa zabavnom i veselom ekipicom iz aviona. Bernard i Nina Badrić, bračni par Magzan, Zoran Šprajc, Zvonac i Dijana, Pepić s RTL-a, dosta šarena ekipa, ali prilično složna kad je riječ o vitalnim odlukama tipa: jesmo za cugicu na ovom kiosku? Juhuhuu! A to je još jedna ilustracija da jedino repka može na kup skupiti sve hrvatske različitosti. BBB i Torcidu, penziće i klince u vrtiću (kod moje male čak su i tete obučene u dresove), bogate i siromašne, debele i mršave, itd. Još jedan razlog zašto svi volimo Kockaste!

Preskočit ću večer i opaki tulum, činjenicu da sam Nini napisao cijeli album, a Šprajcu najave za iduću petoljetku, jer navijačka je špica bila sutradan ujutro na sam dan tekme. Dakle, dođemo pet sati prije tekme na Stefanplatz, a tamo deseci tisuća kockica, ekipa pjeva da se trese Beč, svugdje naše zastave i transparenti (vjerojatno ste tu veličanstvenu sliku već vidjeli u novinama i na netu). Uglavnom, ono za što je vrijedilo potegnuti do Beča čak i na koljenima. Ježio sam se k'o Ježurka ježić. U takvom bi okružju mog'o fakat ostati godinu-dvije, 'dok se malo ne snađem'. I taman kad sam od zadovoljstva počeo presti k'o mačka (normalno u ritmu navijanja) - iza flanjke istrče moji Dugavljani! Suze radosnice i sklekovi dobrodošlice. Jedna ekipa već je danima u Bratislavi i svaku večer 'zaruži' sa Škotima koji nisu na prvenstvu, ali ih hrpetina svaki vikend jeftinim avionima dolazi u Bratislavu na provod. Naravno, svi u kiltovima, dakle za vas koji ne volite nogomet, možete se utješiti u Bratislavi na festivalu grbavih škotskih nogu!

Na cugi s Lukom Modrićem!

Druga ekipa iz Dugava došla je bez karata tek tol'ko da osjete ovu ludu atmosferu. I nije im žao. Još mi uz smijeh prepričavaju kak su u Beču nabasali na kafić na kojem su izvješena naša zastava s natpisom 'domaći' i austrijska s natpisom 'gosti' i da su se zericu iznenadili kad su ustanovili da je autor te 'umjetničke instalacije', te domaćin kafića - Srbin koji im je uz to poželio i sreću na tekmi! Taj je ziher imao pet iz bratstva i jedinstva.

E, onda su jedni krenuli put stadiona, a drugi u navijačku Fan zonu pred ekrane. Tekmu ste vidjeli, pa nema smisla ponavljati gradivo, jedino mogu reći da su tribine ponovo odjekivale od gromoglasnog hrvatskog navijanja. Lijepo je vidjeti na istoj tribini sve naše navijačke grupe, koje se unutar hrvatskih granica, samo par sto kilometara istočnije mrze, a ovdje lijepo i skladno navijaju za naše!

Za mene je jedina promjena bila to što sam po prvi put u životu na prvenstvo furao svoju ženu, ej, vlastitu ženu na tekmu! Je l' to možete vjerovati? Okej, Zrinka je došla u svom aranžmanu, nismo imali kartu za istu tribinu, ona je bila na 'zapadu', a ja s navijačima pod semaforom, ali bila je tu! I još je nevjerojatnije - da mi je bilo super s njom i da je njoj bilo super sa mnom i s tekmom! Pa još na kraju veli 'išla bi na sve tekme'. Avaj, kakva greška u koracima! A ja je poveo da vidi zakaj moram ići na svako prvenstvo, a da ona mirno čuva tri ćoška u kući. I sad kaj da radim?

Završetkom tekme, za mene je završilo i prvo poluvrijeme. Zrinka se vratila avionom s ekipom iz T-HT-a, a ja sam ostao s Dugavljanima još jedan dan i hotel s pet zvjezdica zamijenio šesterokrevetnom sobom u predgrađu Beča. I dok si rekao 'mali i kisela', već mi je frend s kojim sam dijelio bračni krevet hrkao navijačke budnice u uho. K'o mi je kriv, pa ja sam njima uletio u jedino prazno mjesto za spavanje. Onda smo se obukli, otišli na 'lovački ručak' (k'o kaj ulovi usput) i sjeli u kombi za Bad Tatzmannsdorf da vidimo di su naši igrači. I dok smo daleko od Beča stali 'na četiri žmigavca' i kriomice brstili trešnje u polju, kroz glavu mi je stalno prolazila mantra: kako je život lijep!

SVAKO IMA SVOJU 'ZEČJU ŠAPU'!

Prije desetak godina na jednom snimanju s Bilićem pitam ga je l' praznovjeran. Znate ono kad Ivanišević nosi iste 'bičve' i jede isti hamburger u istom restoranu cijeli Wimbeldon... A Slaven k'o iz topa: 'Ma daaa, normalno! Evo, recimo kad igram, ja ti pazim da nogom ne stanem ni na jednu liniju na terenu (peterac, šesnaesterac, pa krug oko centra, pa centar, aut linije, protivnički kazneni itd). Isto tako, važni su mi brojevi, pa se svako malo okrećem i gledam koji su brojevi na semaforu pa ih dovodim u međusobnu vezu.' Nije ga zbunila moja zabezeknuta faca i teleći pogled, već je još dodao 'da mu je i grb na dresu, kad nije nosio majicu ispod, znao iziritirati bradavicu.' Dakle, on je uz sve to uspio još i dobro igrati! Svaka čast, odmah sam pomislio ovo je pravi kit i ak' riješi to s bradavicom, možda nam jednog dana bude i izbornik! Ali izgleda da se on toga riješio, a da sam se ja nesretnik nakačio na 'špirijus'. Jer sad kad smo i našom lošom igrom pobijedili Austrijance, skužio sam da je u pitanju viša sila iliti sreća! Sjetite se samo tekme s Brazilom u Njemačkoj gdje je situacija bila obrnuta. Ne znam za vas, ali ja sam siguran da mi je sreću donio kit iz Čiova! Na putu do stadiona nabasam na ekipu iz Čiova i odmah nakon slikanja i brzinske rundice, krene zekica, pa di su ti koledžice, pa ajmo se mijenjati za koledžice. Reko' nemam, baš su na glancanju od silnog puta. Kad li jedan od njih veli, nema veze, daj mi za uspomenu bilo što, evo ovu tvoju cipelu! I tak su me smutili da se nisam ni snašao, a već sam se izuo i na lijevu nogu navukao crnu tenisicu s Čiova. Na desnoj nozi moja 'čizmica', na lijevoj crna tena! Nije baš kadar za modnog gurua, al' reko' ovo još nisam probao, možda mi donese sreću pa se vratim iz Beča sretniji nego s dvije vlastite 'cipke'. I tak je i bilo, proveo sam nedjelju i ponedjeljak u dvije različite cipele, mi pobijedili i mogu vam reć', da čak i sada dok ovo pišem imam ih na nogama i skinut ću ih tek kad Hrvatska izgubi. A to će biti tek poslije ovog prvenstva! Ako i tada.