Prolaz skupine realan, za ostalo treba i sreće

Goran Vlaović trenutno pohađa trenersku akademiju HNS-a, ali nogomet je ipak u drugom planu. Troje klinaca u potpunosti ispunjavaju njegov 'radni' dan.

Bivši napadač hrvatske reprezentacije u karijeri je u Hrvatskoj igrao smo za svoj Osijek i zagrebački Dinamo, zatim je prešao u talijansku Padovu, potom u španjolsku Valenciju i na kraju karijeru zaključio u grčkom Panathinaikosu. Noseći broj 19 za hrvatsku reprezentaciju je odigrao 51 utakmicu i s 15 postignutih. Nastupao je na Europskom prventstvu 1996. u Engleskoj, te na svjetskim prvenstvima 1998. u Francuskoj i 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.

Goran Vlaović je za Hrvatsku postigao 15 pogodaka

U povijest hrvatskog nogometa ušli ste kao prvi strijelac Hrvatske na Europskom prvenstvu; protiv Turske u Nottinghamu, 1996. Kako danas, 12 godina kasnije, doživljavate taj trenutak?

Meni je to jedan od najdražih golova u karijeri, ne samo zato što je prvi za Hrvatsku na velikim natjecanjima, nego i zato jer je bio izuzetno vrijedan. Sjećate se, postignut je u posljednjim trenucima protiv Turaka i bio je odlučujući za pobjedu u premijernom nastupu na Euru. Taj gol nam je pokazao da možemo, da imamo kvalitetu, otvorio nam je mogućnost za prolazak skupine, a moram priznati da je i mene osobno afirmirao jer sam u kasnijim utakmicama bio standardan u prvih 11 (u utakmici protiv Turske posljednjih 20 minuta odmijenio je Alena Bokšića, op.u.). Ukratko rečeno, bio je to jako emotivan trenutak za sve nas, ponajprije za navijače, a onda i sve nas u reprezentaciji.

Iz današnje perspektive se čini da je baš taj prvi gol na neki način bio najava velikih uspjeha Hrvatske na europskim i svjetskim smotrama. Nakon četvrtfinala na Euru 1996. slijedila je bronca na Svjetskom prvenstvu 1998.

Da, možemo to i tako reći. Taj gol nam je zaista dokazao da imamo kvalitetu i da na taj Euro 1996. nismo otišli slučajno. Pobjeda nad Turskom dala nam je samopouzdanje, trasirala nam je put za kasnije uspjehe i zaista možemo kazati da je uspjeh u Francuskoj bio itekako uvjetovan i tom premijernom pobjedom 1996, ali i ostvarenim četvrtfinalom na našem prvom Euru. Kasnije smo samo dodatno sazrijeli i puni samopouzdanja krenuli prema bronci 1998.

Znamo da je teško uspoređivati dvije generacije nogometaša, no ipak moramo pitati: koje su prednosti 'tvoje' reprezentacije u odnosu na ovu aktualnu, Bilićevu ekipu?

Detalj s utakmice protiv Njemačke 1998. kada je Hrvatska slavila 3:0, a Vlaović zabio jedan gol

To je zaista teško reći. Bilo koja reprezentacija, bilo koja momčad se s drugom može uspoređivati samo kroz rezultat. Sve drugo je iluzorno. Premda je zapravo prošlo malo godina od našeg uspjeha, tek desetak, današnji nogomet je drugačiji. On se konstantno razvija, mijenja, napreduje i samim time uspoređivanje današnji i bivših igrača ili čitavih ekipa je nemoguće, pa čak i nepotrebno. Rezultat reprezentacije iz devedesetih godina je okvir prema kojemu se sad treba ravnati i prema njemu uspoređivati uspjehe novih generacija. Naravno, isto vrijedi i za reprezentacije otprije 20 godina. Nažalost, tada nije bilo samostalne Hrvatske, ali i ti rezultati su usporedivi, netko je nešto ostvario i prema tom uspjehu ili neuspjehu treba uspoređivati druge rezultate. U ovom trenutku mi možemo samo utvrđivati koji bi to rezultat Bilićeve ekipe bio po uspjehu ravan rezultatu Kockastih sa sredine 90-tih.

Koja su Vaša očekivanja od Europskog prvenstva, kad je Hrvatska u pitanju, naravno? Vjerujemo da nema dvojbi kako su kvalifikacije odrađene briljantno, sad je na redu Euro...

Dvije su važne činjenice u cijeloj priči. Kao prvo, očekivanja javnosti i struke su visoka, čak sam pročitao i Bilićevu izjavu da je imperativ prolazak skupine. Osobno mislim da su takva očekivanja optimalna, realna i da se stvari tako i moraju postaviti, jer niti su minimalna, u stilu idemo igrati pa što bude, a još manje su maksimalna pa da sad pričamo o finalu i naslovu prvaka Europe. Druga stvar je ozljeda Eduarda da Silve. Bez da se nekoga vrijeđa ili omalovažava, izostanak Duda je nenadoknadiv. Ponavljam, cijenim svakog igrača u reprezentaciji, svi imaju svoje vrline i kvalitete, ali mislim da će nam Eduardo nedostajati i da ga ne možemo u potpunosti zamijeniti. On je igrač koji ne samo da stvorene šanse redovito pretvara u pogotke, nego sam i stvara šanse, što je kod napadača jako važno.

Uspjeh na Euru, dakle, ovisi baš o odnosu tih dviju stvari koje sam spomenuo kao ključne. Pritisak zasad nije prevelik i ako ostali napadači barem djelomično nadoknade izostanak Eduarda tad možemo očekivati ispunjenje objektivnog cilja - plasman u četvrtfinale. Osobno sam uvjeren da mi to možemo, a za više od toga trebat će i dosta sportske sreće