Za Bilića i Hrvatsku popijo bi cijelu Gacku!!!

Za Klagenfurt smo odlučili probati nešto novo, pa smo umjesto vlastitim prijevozom, na tekmicu krenuli unajmljenim kombijem, i to kakvim kombijem! Frend Luka nabrundao je svoju crnu Volkswagen Caravelu 'do boli'. Osim tabletića i borića svuda oko nas, sa stropa se pojavio ogromni monitor i PlayStation s četiri bežične konzole! Ijuhuhu, kakva sreća za nas četiri ocvala 'klinca' - taman dvojica protiv dvojice. Kakav je to gušt, ne znam kako je siroti Luka uopće vozio s tolikom drekom i cikom iza sebe. Na ovaj bih način mogao s kombijem i do Australije!

Usput rečeno, ovaj sam put ponio i tri bakljice, tek tolko da se nađe. Ak smo na šogorovoj momačkoj i svadbi mogli skuriti 27 komada (u prosjeku svakih sat po jednu, preferiram interijere), pa mogu malo riskirati i zadnje tri zapaliti i za rvacku pobjedu. Pa kud puklo da puklo! Ako dobijem kaznu, platit ću i šepurit se po kvartu, a ako me sklepa i istambura murja, tak mi i treba. Dakle, ne mrem proć loše. Al sam se malo uzvrpoljio kad sam počeo razmišljati kamo s bakljama preko 'grane', nagurati ih u tange, potajno gurnut frendu u ruksak ili izmislit neku kombinaciju sa 'šuletom'. Nekak nisam navikao na tu vrstu strepnje, prvi mi je put i vjerojatno zadnji, pa sam se ipak odlučio za najjednostavnije rješenje. Pouzdati se u svoje 'kameno lice' i još više u navijačku sreću! Uglavnom, odlučio sam se za varijantu 'radim se grbav', pa sam baklje mirno spakirao u svoj ruksak i uhvatio se PlayStatona. A na granici - bajka, prošli smo bez imalo problema. Iako je malo dalje jedan deblji, i očito zabavan kit, s majicom 'prebolio sam anoreksiju!', morao izvrnuti cijeli auto naglavačke. Dakle, sreća ipak prati one s glupavom facom! A ne one s dobrim majicama.

I taman kad sam na Tomino PlayStation dodavanje uklizao ekipi sa zadnjeg sica, Luka se okrenuo pod ručnom i sparkirao par minuta od centra Klagenfurta. Imao je grdne muke da nas istjera iz kombija i izbije nam konzole iz ruku i, dok si reko: 'Marš van!', eto nas u malom i pitomom Klagenfurtu! Dočekala nas je najdraža, ali dobro poznata slika, hrpetina naših, svugdje trešte hrvatske pjesme, fešta od milijun decibela! Da ne spominjem ježenje kad je sa svih strana složno zagrmila 'Lijepa naša'.

Čim smo ušli u glavnu ulicu, punu naših kockica, opa!, na koga ćeš naići nego na ekipu iz Dugava. To je prednost odrastanja u velikim kvartovima od 25.000 ljudi. Iako već godinama ne živim u Novom Zagrebu, di god kreneš, uvijek ćeš nabasati na nekog koga znaš iz kvarta ili na nekog ko zna nekog iz kvarta. Dakle, ak si iz Dugava, nikad nisi sam! I tak mi naiđemo na veselu ekipicu i, dok si reko: 'Dugave se vide sa visina - to su riječi Jurja Gagarina!', već smo pjevali, cerekali se i zvali jedni drugima 'RUNDEka'. Ali definitivna zvijezda dana bio je Kanta, koji se očito već dobrano 'opustio'. Navodno je tik pred naš dolazak dobio i kaznicu od parsto eura za golotinju u glavnoj ulici, pa je sad bio u pristojnom izdanju, dakle gol samo do pasa.

Jedini je problem bio što je cijelo vrijeme bio u filmu da igra Dinamo, a ne Hrvatska. Ale, ale, navija on, tu i tam me uzme 'u kravatu' da mi objasni kolko je puta Dinamo u Jugi bio prvi i drugi (veli, ko' nijedan drugi klub!). I još je našao energije da se tu i tamo strovali sa stola na kojem je stajao na asfalt. A kakvi su to spektakularni padovi bili! Na koljena i ruke, na trbuh, na bok, i sve na 'mekani' asfalt. Mislim da su se asfalt i zemlja tresli sve do Hrvatske. Ali srećom, još jednom se pokazalo da Bog štiti 'vesele' i, osim 'ulegnutog' asfalta, tik ispod Kantine pozicije na stolu, dodatne štete nije bilo. Ne znam, možda sam čudan, ali zabavno mi je promatrati sve te ljude različitih godina, zanimanja, debljina novčanika, kako se odjednom među njima brišu razlike i kako ovdje u dresu postaju neke druge osobe, bez briga i kočnica. I iako to neki put i malo prijeđe granice, ipak je to jedan veliki pozitivni ispušni ventil. A s druge strane, to je i trenutak kad se možeš slobodno ponositi svojom zemljom bez da te neko nazove primitivcem ili opasnim nacionalistom.

Onda me je iz mog filozofiranja prenuo švercer s kartom za tekmu s Njemačkom za 370 eura. Iako sam ponio lovu i pretpostavljao da će cijena biti tu negdje, bilo sam jedini od nas deset koji želi kupiti kartu i nekak je bilo glupo da napustim sav ovaj 'šou program' i odem solo na stadion. Tako da smo tekmu gledali u jednom od šatora uz glavnu navijačku ulicu i i bilo je super. Kako i ne bi kad smo već nakon drugog kola prvenstva, i to preko velike Njemačke, ušli u četvrtfinale! (Nažalost, Kanta je u međuvremenu misteriozno nestao, pa nije mogao proslaviti s nama.) Čak je i teta Austrijanka, vlasnica kafića, izašla, postrojila nas i zapjevala: 'Dojčland, Dojčland, aufiderzen!'

Kad je pao naš drugi gol, zapalio sam zadnju baklju i krajičkom oka spazio kak mi se približavaju dva specijalca s punkta preko puta. Inače, zanimljivo je da svi murjaci imaju kombije s njemačkom registracijom (uvozni 'specoši'?). Uglavnom njih dvojica, napuhani od oklopa ispod jakni, mirno su došetali do nas i, kad sam se već spremao u 'maricu', jedan mi samo tiho šapne na uho: 'Bengal iz not gud!' I još mi gestama pokazao da, ak bude još jedna, idem u ćorku. Dakle, kaj je kultura! Doma bih vjerojatno već dobio pendrekom po fruli. O slavlju poslije tekme ne treba trošiti riječi, vjerojatno ste i sami sudjelovali u tim nezaboravnim trenucima kad je cijela Hrvatska, ili bar njen veći dio, zaboravila sve svoje brige i ludovala bez zadrške. E da je tako barem jednom mjesečno!

Na drugu tekmicu u Klagenfurt, onu s Poljskom, išao sam svojim autom i ovaj put sam odlučio posjetiti i stadion. Ne bih davio s detaljima, osim da put oko stadiona koji vodi do naše tribine ide drito kroz kukuruze. Da nisam vidio , ne bih povjerovao! Dakle, kad uđemo u EU, jedno je sigurno, bit će kukuruza oko naših stadiona! A kad smo pobijedili Poljsku, u trenutku kad nam to nije bitno i s rezervnom momčadi, te konačno i nevjernima dokazali koliko smo jaki, to me tolko ispunilo ponosom da sam jedva stao u auto za natrag!

I što reći uoči tekme s Turcima osim da ustanemo na svojim radnim mjestima, zagrlimo se ko braća i zaorimo:

Za Bilića i Hrvatsku - popijo bi cijeluuuuu Gacku!!

P.S. Ej, je l' može da se sve hrvatske tekme odsad, nadalje i ubuduće igraju u Klagenfurtu?