Za kapetana nema dvojbe da je ogleda sa Turskom i utakmica karijere

Hrvatska je nadomak najvećeg rezultata na europskim prvenstvima. U Engleskoj 1996. stigla je do četvrtfinala u kojem je poražena od Njemačke. Iz te generacije u sadašnjoj je momčadi samo Dario Šimić, koji se i dvije godine kasnije okitio svjetskom broncom. Zavisti među suigračima nema, ali sasvim sigurno bi svi željeli dostići njegov uspjeh.

'Nama svima koji smo ovdje, osim Darija, ovo je prvo četvrtfinale, dakle, po mom mišljenju, i najveća utakmica karijere. Stižemo do vrhunca natjecanja, ali se nadam da nam to neće biti i posljednja utakmica', započeo je Niko Kovač.

Kakav imate predosjećaj?

Što se predosjećaja tiče, uvijek ga želim zadržati za sebe. Tako je i sada iako svi znate da sam optimist, ali i da svi možete pretpostaviti što predosjećam.

Strahujete li da bi utakmica s Turskom mogla biti i vaša posljednja u reprezentaciji?

U životu je sve moguće, ali svi smo veliki optimisti. Znam samo da ćemo dati sve od sebe da na kraju ne bude tako. Svi dišemo kao jedan.

Kao jedan dišu i Turci. Kako doživljavate njihove izjave?

Ne želim se prepucavati s njima preko novina jer znam da je dio toga i napuhano. Ja volim naše, poštujem tuđe. Puni smo samopouzdanja i mi i oni, ali kada bih trebao govoriti o izgledima, mislim da je ipak u postocima 51:49 za nas.

Koji je lijek za igru kakvom se predstavljaju Turci?

Teško je igrati samo ako se i mi izgubimo. Ali ako ćemo se držati rasporeda, ne bi trebalo biti problema. Ne smijemo igrati u ritmu kakvim smo igrali protiv Makedonije u Zagrebu u prvom poluvremenu. Odgovor na njihov presing trebala bi biti pas-igra. Moramo pokušati zadržati loptu što više i preseliti igru na njihovu polovinu.